Goran Radonjic
Goran Radonjic o Sarajevu...!
Subota 22 januar 2005, veceras sam gledao utakmicu Bosna - Partizan. Setam avenijama grada svjetlosti i razmisljam. Misli su mi ispreturane i ne mogu da odvojim javu od snova. Dobro se sjecam da sam mladost proveo u najljepsem gradu na svijetu i da sam bio ispunjen bogatstvom i ljepotom sarajevskog zivljenja i da se nisam razlikovao od drugih iz svih nasih generacija: da sam isao na igranke u FIS, da sam setao drzeci se za ruke na Vrelu Bosne, da sam jeo cevapcice na Bascarsiji i sladoled u Egiptu , da je avenija od Parkuse do Slatkog Coska bila najbogatija jer su njom prolazili najljepsi biseri u vidu mojih prijatelja, drugova, poznanika.
Povratak Bose Tanjevica nam je svima otvorio oci i poceli smo da ostvarujemo dugogodisnje snove. Zivjeli smo sa prvoligaskim utakmicama Bosne, a onda nas titula prvaka Jugoalsije nije zadovoljila i Evropa nam je bila mala. Svi smo nalazili mjesto pod kosarkaskim suncem. Skenderija je bila mala, a Bosnine utakmice su postale najgledaniji tv program. Renesansa i preporod zivljenja su se nezadrzivo sirili kroz sve sarajevske pore: muzika je dozivljala punu ekpanziju, a Vucko nam je postajao kucni ljubimac, kongeresi su nam uljepsavali grad i bili smo u transu. Drogirali smo se borbenoscu i
ljepotom kosarke, njihali smo se u ritmu Indeksa i Keminih balada, Malo pozoriste i Nadrealisti su nam postali sastavni dio zivota, jedni su slavili pobjede Pitara a drugi Kanticara, Kindje i Pimpek su nam postali najblizi prijatelji i onda smo organizacijom Olimpijade definitivno potisnuli simbol atentata i Sarajevo je postalo grad svih ljudi, Jugoslavije, Evrope, Svijeta...
Bili smo bliski jedni drugima, vozdra nam je postalo najupotrebljavanija rijec, a cesto nismo ni znali imena svih prijatelja. Znali smo face znali smo da pripadamo istom prostoru, da volimo isti grad i imena nisu bila vazna. Voljeli smo se i zenili medjusobno, nismo ni znali da li pripadamo nekoj od nacija ili religija, a baklava nam je bila najdrazi kolac.
I ja sam rastuci realizovao svoje snove. Poceo sam da sudim prvoligaske utakmice, postao najmladji medjunarodni sudija sa 25 godina i bio ponosan sto me svi prepoznaju po gradu kojem sam istinski pripadao, po Bosni ili odlicno organizovanoj Olimpijadi. Realizovao sam i ja svoja djecacka mastanja ucescem na Olimpijadi u Seulu.
Putovanja, utakmice, turniri, sampionati su se smjenjivali i mojoj sreci nije bilo kraja. Radovao sam se svakom novom iskustvu, pricao drugima o onome sto sam vidio, a uvijek sam bio najsrecniji kada sam se vracao u zagrljaj Sarajevu. Uceni smo da vrednujemo ljude, bez obzira na ime, religiju ili naciju, razlikovali smo se kao posteni i neposteni, korektni i nekorektni, znali smo ko je raja i ko to nije bio, dijelili lafove od onih drugih, a imena i onako cesto nisu kazivala drugo osim da Kindje, Pimpek, Bodo, Zike, Moke, Skija, Pape i svi mi drugi nismo imali drugu pripadnost osim onoj sarajevskoj.
Kada nam se ucinilo da nam je bas sve po "tamam", "rahatluk" nam je prekinulo ljudsko ludilo. Granate i snajperi nisu birali, nisu znali imena ljudi, nisu znali koje je nacije ubijeni ili kome je pripadala razrusena zgrada ili kako se zvala ulica. Dani i sati u mraku su nam postajali beskonacni, a ja sam se mentalno spasavao pripremajuci tv komentare NBA kosarke. Snovi su prekinuti, porodice rasturene, tuga, stradanja, rusenja su postali sastavni dio nasih bezvrijednih svakodnevnica. Cesto i sada kroz snove cujem jecanje djevojcice koju sam na rukama nosio do Vrazove: Cika Gorane nedajte me, ja necu da umrem, ja hocu svoju nogu da mogu da se igram. Nazalost, sutradan u pet sati ujutro njena sestra bliznakinja je jauknula u postelji kraj svojih roditelja i tada je prestalo da kuca srce najnevinije osobe koja je platila cijenu bezumlja...
Treninge, utakmice, radost i zadovoljstvo, zivoti su nam prekinuti i poceli smo da zivimo na nacin da se snalazimo kako bismo prezivjeli. Jedni su nastojali da pronadju komad hrane za djecu, a drugi su zivjeli za informaciju gdje su im djeca i sta rade u tudjem svijetu. Vijest, makar stara i po nekoliko mjeseci, o nasim najblizima nas je hrabrila i jacala za neka buduca vremena. Jedni su uspjeli da izadju iz Sarajeva i ne znajuci da je lakse zivjeti u svom gradu pod granatama i u gladi, a drugi su ostali da cekaju kraj sudbine.
Meni je trcanje preko piste bila najteza i najduza pretrcana staza, a onda nakon Evropskog prvenstva u Njemackoj usao sam u prostore Francuske kosarkaske federacije i u sektoru Medjunarodnih odnosa iskazao iskustvo steceno kao generalni sekretar KSBiH i KK "Bosna". Moja svakodnevnica se odvijala kao u snovima koje nikada nisam mogao da zamislim. Prihavatili su me kao najrodjenijeg, svi su me zavoljeli, a cak ni u sudjenju nisam osjetio zavist. Cesto nisam znao da li sanjam kada sam dobivao mnogobrojna delegiranja za utakmice Finala Play off-a Francuske, utakmica All Star ili Finala Kupa Francuske, kao i delegiranja za sve utakmice evropskih takmicenja. Cesto sam razmisljao i postavljao bezbroj pitanja, ali na svako zasto ili kako moji novi prijatelji su objasnjavali da sam to zasluzio mnogo cim, a ja sam jedino to mogao da objasnim sarajevskim mentalitetom. Zivotni fakultet, odnosi sa ljudima, nacin rada i komuniciranja stecen na sarajvskim ulicama, kaficima, Skenderiji, Bascarsiji mi je pomogao da ponosno idem putem na koji su me natjerali, a sa mojom diplomom Fakulteta politickih nauka mogao samo da se slikam u Parizu.
Nisam bio drugaciji od ostalih. Naprotiv uvijek sam bio poput mojih drugara, prijatelja, poznanika, poput moje raje. Znam da nosim u sebi tugu kao i hiljade drugih rasutih bisera po svijetu. Znam da sam jak i snazan i da sam nadvladao sve nove izazove, ali to je isto kao sto su i svi drugi ucinili u mnogim dijelovima svijeta. Ljudi rasli na sarajevskim ulicama su drugaciji od ostalih. Obrazovanje koje smo sticali godinama samo smo primjenili u novim sredinama. Sada svakodnevno slavimo one koji su izmislili telefon, a pogotovo internet i E-Mail. Nasa djeca su jos puno kvalitetnija od nas. Bilo gdje u svijetu nova pokolenja rodjenih na sarajevskim prostorima su najbolji djaci i studenti. Gorjan je profesionalni kosarkas, Igor je u Australiji zavrsio dva fakulteta i bio jedan od najboljih studenata u Brizbenu, Emir je u Svedskoj vec poceo da radi kao ljekar, Davor je postao inzinjer elektornike u Kanadi...i svi oni s radoscu slusaju price svojih roditelja o ljepoti i raskosi grada u kojem su rodjeni.
Francuzi kazu da nema druge bez trece i 20 maja prosle godine jos jednom sam dobio izvanredno priznanje. Odredjen sam da sudim, po treci put za redom, finalnu utakmicu Kupa Francuske u veleljepnoj pariskoj dvorani Bercy. Bilo je velicanstveno, dvorana prepuna - 15.000 ljudi,. Bio sam sjetan. Atmosfera me je podsjetila na posljednju utakmicu koju sam sudio u prepunoj Skenderiji. Bila je to utakmica Bosna - Real, Kindje je posljednji put istrcao u dresu Bosne. Davor je pjevao u ime svih nas Mirza hvala ti. Steglo mi se oko srca i stalno sam gledao u pravcu prvog reda centralne loze, kao da sam trazio suosjecaje. Utakmica je bila super i sve je teklo kako treba, pa cak ni sudije nisu bile lose. Dobijenu medalju za tu finalnu utakmicu sam s ponosom drzao na grudima. Bilo ih je puno u mojoj karijeri, ali ova posljednja je bila nekako najljepsa. Mislio sam na moj grad, na moje prijatelje i otisao sam u pravcu gledalista. Skinuo sam medalju s vrata i poklonio je gospodjici Ambasador BiH u Francuskoj kazjujuci da ce da mi bude cast da je primi i da je poklanjam mojim prijateljima i mom gradu. Medalja i sada krasi kancelariju u Ambasadi, a moj sarajevsko-pariski prijatelj Aljo Sok (s kojim sam ispricao hiljade sarajevskih prica) stiscuci mi ruku iskreno i toplo kazujuci ono sto mnogi koji nisu iz Sarajeva ne mogu da razumiju : Bravo PAPAK.
Prvu ovogodisnju medjunardonu utakmicu sam sudio u Madridu i tog dana sam procitao tekst posvecen sadasnjem najboljem igracu Real Madrida Lousi Bullock. Novinar je kazao da nakon vremena Mirze Delibasica i Drazena Petrovica nije bilo takvog igraca u kraljevskom timu. I ovaj (kao i svaki raniji) put prije utakmice mi je prisao dedica koji brine o opremi igraca Reala i ponovio mi da je Kindje njegovom sinu poklonio motocikl.
Uskoro ce i moja sudijska karijera da se zavrsi, vise mi je od 53 godine i kao najstariji aktivni medjunardoni sudija sam sudio u 72 razlicite zemlje svijeta i predstavljao svoju zemlju (i sada Francusku) svuda po svijetu... Sve cesce razmisljam o gradu koji nema ni Trijumfalnu Kapiju, ni Ajfelov Toranj, ni Luvr ni Jelisejska Polja, ni svo bogatstvo ovog prostora, a koji mi je vise u srcu od ovog najljepseg na svijetu...
Sta vrijedi njegova ljepota kada nije moj grad... Moj grad je onaj rasprostranjen sa dvije obale Miljacke... Sanjam o setnji bascarsijskim ulicama, o ljudima koje sam godinama susretao, o njihovoj duhovitosti, o prepunoj Skenderiji na mojoj posljednjoj utakmici, o Zetri, o Vrelu Bosne, sanjam o onome sto mi nedostaje sve ove godine... Sanjam o Sarajevu.....
Postovani citaoce, Oprosti mi sto sam bio lican... Oprosti mi sto sam kazao i dio onoga sto svako od nas (koji se sticajem okolnosti i ne po vlastitom izboru nasao u tudjem svijetu) nosi i osjeca duboko u svojim porama... Oprosti mi sto svakodnevno mislim i pricam o Sarajevu... Oprosti mi sto svakodnevno telefoniram Bosi Tanjevicu ili Aliji Ramicu...Oprosti mi sto zelim da znas da su mi Haris, Anto, Zoran ili Zeljko puno drazi od ljubaznih Paskala, Misela ili Zan Pjera... Oprosti mi sto svaki dan primim i posaljem bezbroj poruka svuda u svijetu ljudima kojima nedostaje Sarajevo...Oprosti mi sto govorim i sanjam o Sarajevu... Oprosti mi sto zelim da znas da je Sarajevo i Tvoj i moj, da je nas grad.
Iskreno
Goran Radonjic
(C) 2011 - Alle Rechte vorbehalten